
Da li su keš fondovi Ponzi šema?
Zamisli da imaš 100.000 evra i ne želiš da ti novac stoji na tekućem računu. Ne želiš ni da rizikuješ na berzi, pa odlučuješ da ga uložiš u jedan od takozvanih keš fondova. Svaki dan možeš da proveriš koliko vredi tvoja investicija. Brojke polako rastu, fond ostvaruje prinos, a ti imaš osećaj da ti novac radi. A onda se dogodi nešto što verovatno nisi očekivao. Banka u kojoj je tvoj investicioni fond oročio deo tvog novca odlazi u stečaj. Vrednost investicione jedinice pada preko noći. Investitori počinju da paniče i masovno povlače novac. Ali postoji jedan problem: fond nema dovoljno gotovine da svima isplati ono što traže.
I sada dolazimo do pitanja:
Da li su ovi fondovi samo jedna sofisticirana Ponzijeva šema sa dodatnim koracima? Da li se novac starih investitora isplaćuje novcem novih? I šta se događa sa ljudima koji odluče da ostanu u fondu dok drugi beže?
U ovom videu ćemo otvoriti finansijske knjige jednog zamišljenog fonda, proći kroz ozbiljan scenario krize likvidnosti, a onda pogledati šta se zaista dogodilo nakon što je ALTA banci oduzeta dozvola za rad.
Šta su keš fondovi?
Za početak, da razjasnimo šta je uopšte keš fond.
Pravni naziv ove kategorije je UCITS fond očuvanja vrednosti imovine. UCITS je regulatorni okvir za otvorene investicione fondove, a fondovi očuvanja vrednosti predstavljaju samo jednu od njihovih kategorija. Dakle, nije svaki UCITS fond keš fond. Ideja ovih fondova je prilično jednostavna: prikupe novac velikog broja investitora i taj novac ulažu u konzervativne finansijske instrumente sa relativno kratkim rokom dospeća.
Investicije ovog tipa fondova su pre svega:
- Novčani depoziti kod banaka.
- Kratkoročni dužnički instrumenti tj. obveznice.
- Instrumenti tržišta novca.
- Određene investicione jedinice drugih fondova koji ispunjavaju propisane uslove.
Prema srpskom pravilniku, najmanje 75% imovine fonda očuvanja vrednosti mora biti uloženo u propisane kategorije ove vrste imovine.
Postoji i ograničenje koncentracije: UCITS fond može držati najviše 20% imovine u novčanim depozitima kod jedne banke. To znači da fond može imati depozite kod više različitih banaka, a istovremeno može ulagati i u obveznice i druge dozvoljene instrumente.
Važno je razumeti još jednu stvar. Kada uložiš novac u fond, ti ne otvaraš depozit u banci. Kupuješ investicione jedinice. One predstavljaju tvoj proporcionalni udeo u ukupnoj neto imovini fonda. Fond ima stvarnu finansijsku imovinu, a ta imovina pripada članovima fonda. Zakonski je odvojena od imovine društva koje upravlja fondom i imovine depozitara. Društvo za upravljanje odlučuje gde će novac biti investiran, a depozitar kontroliše i potvrđuje obračun vrednosti imovine. I upravo nas to dovodi do najvažnijeg dela: kako fond uopšte ostvaruje prinos?
Kako se ostvaruje i knjiži prinos?
Zamisli da fond ima 10 miliona dinara i pred sobom ima dve velike opcije – da ih oroči kod neke banke ili da kupi neku obveznicu i tako dođe do prinosa. Hajde da vidimo šta se dešava u oba slučaja.
Da krenemo od primera gde fond uzme tih 10 miliona dinara oroči ih u banci po kamatnoj stopi od 4% godišnje. Na kraju godine, pod pretpostavkom jednostavnog obračuna, očekivana kamata iznosi 400.000 dinara. Ali fond ne čeka 365 dana da bi evidentirao taj prihod. Kamata se obračunava i pripisuje na dnevnom nivou. U našem primeru to je približno 1.096 dinara dnevno. Dakle, čak i ako banka kamatu isplati tek po isteku oročenja, prihod se postepeno evidentira u vrednosti imovine fonda i vi vidite da cena jedinice fonda raste postepeno iz dana u dan.
A šta se dešava kada fond kupi obveznicu?
Recimo da u drugom slučaju fond kupi državnu obveznicu nominalne vrednosti 100.000 dinara, sa kuponom od 5% godišnje. Fond očekuje isplatu kamate i povraćaj glavnice na dospeću. Ali to ne znači da se obveznica svakog dana u portfoliju prikazuje po nominalnih 100.000 dinara.
Ona se vrednuje po fer, odnosno tržišnoj vrednosti. Zamisli da je fond kupio obveznicu koja donosi 5%, a tržišne kamatne stope nakon toga porastu na 7%. Nove obveznice sada nude bolji prinos. Stara obveznica sa kuponom od 5% postaje manje atraktivna i njena tržišna cena pada. Obrnuto se događa kada kamatne stope padaju. Znači, fond može istovremeno da ostvaruje prihod od kamate, ali da mu tržišna vrednost obveznica opada.
To je važna razlika između kuponske kamate i tržišne vrednosti obveznice. Dakle, prinos fonda dolazi iz stvarne imovine: kamata na depozite, kupona na obveznice i eventualnih kapitalnih dobitaka. Nije mu neophodno da svakog meseca pronađe nove investitore kako bi zaradio novac.
Stres test: Banka odlazi u stečaj
Hajde sada da zamislimo jedan fond sa ukupno 100 miliona dinara imovine. Za potrebe naše simulacije napravićemo sledeću strukturu: Tri miliona dinara fond drži u potpuno raspoloživom novcu, za potencijalne isplate investitorima. Deset miliona dinara oročio je u Banci A. Preostalih 87 miliona dinara nalazi se u drugim depozitima, obveznicama i dozvoljenim instrumentima. Pošto fond ima 100 miliona dinara imovine i 100 miliona jedinica, vrednost jedne jedinice je jedan dinar.
A onda dolazi šok. Banci A se oduzima dozvola za rad i pokreće se stečajni postupak. Fond sada ima problem. Iako mu banka nominalno duguje 10 miliona dinara plus ugovorenu kamatu, više nije izvesno koliko će i kada moći da naplati.
Za potrebe našeg primera pretpostavljamo da se potraživanje privremeno u potpunosti obezvređuje i prikazuje kao nula, baš kao što se to desilo u Srbiji nakon stečaja Alta banke. Komisija za hartije od vrednosti je naloženo da se potraživanja fondova po osnovu depozita u ALTA banci privremeno u potpunosti obezvrede u obračunu neto vrednosti imovine, dok se ne dobiju pouzdane informacije o imovini banke i mogućnosti naplate.
Zašto? Zato što niko u tom trenutku nije mogao pouzdano da kaže koliko novca fondovi zaista mogu da povrate iz stečajne mase. Komisija je objasnila da bi prikazivanje nekog proizvoljno određenog pozitivnog iznosa predstavljalo puko nagađanje. A time bi se otvorio problem: investitor koji prvi izađe iz fonda mogao bi da dobije cenu koja uključuje novac koji fond možda nikada neće naplatiti. Gubitak bi tada bio prebačen na one koji ostaju.
Zato je Komisija odredila da se potraživanje vodi kao otpisano u obračunu NAV-a, ali nastavlja da postoji u vanbilansnoj evidenciji fonda i prijavljuje se u stečajnom postupku.
Obrati pažnju: to ne znači da je fond zauvek izgubio tih 10 miliona. On i dalje ima potraživanje prema banci, ali trenutno ne može pouzdano da utvrdi njegovu naplativu vrednost i čeka rešavanje stečajnog postupka.
Šta se sada dešava sa našim fondom?
Prethodnih 100 miliona dinara postaju 90 miliona. Broj investicionih jedinica i dalje je 100 miliona. Zbog toga vrednost jedne jedinice pada sa jednog dinara na 90 para. Pad od 10%! Ako si imao 100.000 dinara uloženih u fond, tvoja investicija sada vredi 90.000 dinara.
I sada nastaje psihološki problem. Investitori vide pad vrednosti jedinice i počinju da razmišljaju: Da li je moguće da menadžment fonda nije na vreme prepoznao problematičnu banku? Gde je plasiran ostatak mog novca? Šta ako fond ne može da vrati moj novac? Počinju masovno da podnose zahteve za otkup jedinica i izlaz iz fonda. I ovde dolazimo do najzanimljivijeg dela naše simulacije.
Simulacija: Ulagači izlaze
Kao što smo rekli, investitori masovno podnose zahteve za izlaz iz fonda. Pretpostavimo da investitori žele da povuku čak 15% imovine fonda.
- Posle gubitka od 10%, fond sada ima 90 miliona dinara.
- Petnaest procenata te vrednosti iznosi 13,5 miliona dinara.
- Dakle, fond treba da isplati 13,5 miliona.
- Ali koliko ima raspoloživog novca?
- Setimo se alokacije imovine, fond ima samo tri miliona dinara pri ruci.
- Nedostaje mu još 10,5 miliona dinara.
I sada je važno da razumemo da fond ne mora automatski da čeka da novi investitori uplate novac kako bi isplatio stare. Postoji nekoliko mogućnosti:
- Prva je da povuče postojeće depozite koji su raspoloživi na prvi zahtev ili da sačeka dospeće određenih plasmana, ukoliko rokovi dozvoljavaju.
- Druga je da proda deo obveznica ili drugih finansijskih instrumenata.
- Treća je da koristi dozvoljeno zaduživanje, odnosno kredit ili repo transakciju. Srpski zakon dozvoljava zaduživanje fonda radi održavanja likvidnosti, do 10% vrednosti njegove imovine, sa rokom otplate do 360 dana.
- A četvrta mogućnost je da, pod zakonskim uslovima, privremeno obustavi izdavanje i otkup investicionih jedinica.
Hajde prvo da vidimo šta se događa ako fond uspe da proda imovinu bez ikakvog gubitka.
Fond proda ili povuče 10,5 miliona dinara druge imovine, doda postojeća tri miliona keša i isplati svih 13,5 miliona investitorima. Nakon toga fond ima 76,5 miliona dinara imovine i 85 miliona preostalih investicionih jedinica. Koliko vredi jedna jedinica? I dalje 90 para.
Dakle, iako je 15% investitora napustilo fond, ostali nisu izgubili dodatni novac samo zbog njihovog izlaska. Fond je jednostavno samo postao manji i investitori koji su ostali u fondu nisu osetili ovo veliko povlačenje.
Ali, hajde sada zamislimo da fond ne može da proda imovinu bez gubitaka i da sada mora hitno da proda obveznice uz diskont od 3% jer ništa drugo ne mogu da povuku bez većih gubitaka.
Da bi prikupio 10,5 miliona dinara, mora da proda obveznice koje su prethodno vrednovane na približno 10,82 miliona. Razlika je oko 325.000 dinara. To je novi gubitak. Ukoliko je taj gubitak uključen u vrednost imovine pre obračuna otkupne cene, svi investitori koji su tada još u fondu učestvuju u tom gubitku. Ako je, međutim, otkup već izvršen po prethodno utvrđenoj ceni, a dodatni gubitak se realizuje naknadno, teret pada samo na investitore koji su ostali.
I upravo tu dolazimo do rizika koji mnogi ne razumeju.
Fond ne mora da bude Ponzijeva šema da bi investitor koji ostaje u njemu izgubio novac zato što drugi investitori žele da izađu. To je rizik likvidnosti. I to je potpuno stvaran rizik čak i u legitimnom investicionom fondu.
Pogledaj i ovaj video
Imaš pitanje ili komentar?
Error: Contact form not found.
